BOSNA I HERCEGOVINA

REPUBLIKA SRPSKA

OKRUŽNI SUD U BIJELJINI

Broj: 12 0 K 008568 21 K

Bijeljina, 14.04.2022. godine

U IME REPUBLIKE SRPSKE !

Okružni sud u Bijeljini, u vijeću sastavljenom od sudija M. Z. kao predsjednika vijeća, I. S.i E. M. K., kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara V. G., u krivičnom predmetu protiv optuženog N.N., zbog krivičnog djela - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa čl. 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: KZ SFRJ), postupajući po optužnici Okružnog  tužilaštva u Bijeljini broj T 14 0 KTRZ 0023562 21 2 od 05.07.2021.godine,  nakon održanog glavnog pretresa dana 04.04.2022. godine, u prisustvu optuženog, njegovog branioca advokata  S. C. iz B., Okružnog javnog tužioca R.K.,  donio je i javno objavio dana 14.04.2022. godine u prisustvu optuženog,

P R E S U D U

    Optuženi:

             N. N. sin S. i majke M. r. P., rođen  22.02.1957.godine u B., nastanjen u D., ul. S.br.., Srbin, državljanin BiH – RS, JMBG ......, policajac u penziji, razveden, završio Srednju školu unutašnjih poslova u S., neosuđivan, posjeduje kuću sa placem, PMV, penzija u iznosu od...  KM,

          Na osnovu čl. 298. tač. v) Zakona o krivičnom postupku  RS

OSLOBAĐA SE  OD OPTUŽBE

Da je:

          Kršeći pravila međunarodnog prava, sadržane u  članovima 3. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata ili oružanog sukoba, od 12. avgusta 1949. godine i suprotno članu 13. stav 2., a u vezi sa članom 4. stav 2. Dopunskog protokola  uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba; (Protokol II); od 08. 06. 1977. godine,  za vrijeme oružanog sukoba koji se odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine, od početka aprila 1992. godine do 21.12.1995. godine,  između organizovanih oružanih snaga Vojske Republike Srpske, s jedne strane i Armije BiH i HVO, sa druge strane, 

          kao pripadnik Stanice javne bezbjednosti B. zajedno a njemu poznatim NN licem, svjesno i voljno učestvovao u ubistvu lica bošnjačke nacionalnosti koji nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, niti su učestvovali u oružanim operacijama, na način da

          Ujutro 2. aprila 1992. godine, ili približno tom datumu,  zajedno sa još jednim njemu poznatim policajcem, naoružan i obučen u službenu uniformu sa službenim policijskim vozilom, došao pred porodičnu kuću porodice D.u ul. O.Ž., sada L.K., u blizini sadašnje zgrade RTV ...., grad B.a zatim iz kuće izveo D. R., D.S., D. B. i D. B., nakon čega ih je službenim vozilom odvezao na optuženom poznatu lokaciju, gdje ih je zajedno sa jednim njemu poznatim licem, lišio života na njemu poznat način, da bi tokom 2014. godine tijelo oštećenog D. S. bilo eshumiran, dok za ostala tri lice posmrtni ostaci nisu pronađeni,

          Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba je zajedno sa još jednim licem,  lišio života četiri civilna lica,

            Čime bi izvršio krivično djelo –Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ.

Troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava  u skladu sa članom 100. i 101.  Zakona o krivičnom postupku RS.

          Oštećena Delić Sanja, sa imovinsko-pravnim zahtjevom se upućuje na parnicu u skladu sa članom 108. stava 3. Zakona o krivičnom postupku RS.

O b r a z l o ž e nj e

          Okružno tužilaštvo Bijeljina je podiglo optužnicu broj T 14 0 KTRZ 0023562 21 2 od 05.07.2021.godine, a koja je potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje ovog suda dana 07.07.2021.godine, protiv optuženog N. N., zbog krivičnog djela - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa čl. 22.  KZ SFRJ.

          U uvodnoj riječi optužba je istakla da će dokazati da je optuženi izvršio ovo krivično djelo tako što će ispitati predložene svjedoke, te uložiti materijalne dokaze predlažući da nakon održanog pretresa optuženi bude oglašen krivim i osuđen po zakonu pri čemu je ostala i u završnoj riječi. Na okolnosti načina, mjesta i vremena izvršenja krivičnog djela, optužba je izvela dokaze saslušanjem svjedoka oštećene D. S., T.M., S.S., P. J., P. Đ., T. D., S. T.,  i uvela kao materijalne dokaze zapisnik o saslušanju Đ. P. Ministarstvu sigurnosti Državna agencija za istrage i zaštitu od 28.10.2014. g. br 5-16-17-04-2-749/11, zapisnik o saslušanju D. Ž. br 17-04/2-3-04-2-958/08 od 18.09.2008. godine dat Državnoj agenciji za istrage i zaštitu i dopuna zapisnika o saslušanju D.Ž. br P-16-14-04-2-749/11 od 26.09.2011. g, dopis gradske uprave grada B.od 22.04.2021. br 2/08-20 32-193/21, izvod iz MKU za D. Ž. od 22.04.2021. g, zapisnik o saslušanju N. F. u Državnoj agenciji za istragu i zaštitu br P-16-14-04-2-749/11 od 02.09.2021. g, izvod iz MKU za N.F.br matične knjige T. 09/1-13-4-1164/22 od 23.02.2022. g, zapisnik o saslušanju F. A. dat Državnoj agenciji za istrage i zaštitu reg. Centar T. br P-16-14-04-2-749/11 od 01.09.2011. g, izvod iz MKU za istog iz T. br 09/1-13-4-1162/22 d 23.02.2022. g, propratni akt Službe za opštu upravu i zajedničke poslove T. od 24.02.2022. g, zapisnik o prepoznavanju lica putem fotografije Državne agencije za istrage i zaštitu Reg. Ured T. br P-16-14-04-2-749/11 od 26.09.2011. g sa priloženim fotografijama, dopis Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Vlade RS br 16-3/3.2-1-853-466/21 od 29.04.2021. g, dopis PU Bijeljina izvod iz KE br 15-04/1-230.4-11/21 od 28.07.2021. g, kopija rješenja MUP Sarajevo br. 4037 od 12.02.1993. za N. N., izvještaj CJB B. br. 12-04/4-230.4/16 od 03.06.2016. g, rješenje MUP S. br. 09-4037 od 12.02.1993. g, rješenje MUP RS br. 08/1-120-22 od 17.01.1996. g, izvod iz MKU opština B. za D. S. br. 02/8-202-1-1669/2011 od 08.09.2011. g, izvod iz MKU za D. B. matični ured B. br. 02/8-202-1-1675/2011 od 08.09.2011. g, izvod iz MKU za D. R. matični ured B. br. 02/8.202-1-1672/2011 od 08.09.2011. g. i izvod iz MKU za D. B.matični ured B. br. 028-202-1-1670720/11 od 08.09.2011..g., te u ostali dio spisa.

          U skladu sa čl. 288. st. 2. ZKP RS po prijedlogu optužbe pročitani su iskazi svjedoka D.Ž., F. N. i F. A., s obzirom da su ovi svjedoci u međuvremenu preminuli, a kom prijedlogu se protivila odbrana. Sud smatra da odbrani nije uskraćena mogućnost da osporava vjerodostojnost iskaza ovih svjedoka kroz unakrsno ispitivanje na taj način što je odbrani na glavnom pretresu nakon čitanja iskaza omogućeno da postavi unakrsna pitanja koja imaju za cilj da ukažu na dijelove iskaza koji su po stavu odbrane nelogični i neuvjerljivi.

          Branilac optuženog nije iznosio uvodnu riječ, a u završnoj riječi, kojoj se i optuženi pridružio je istakao da je osnovni preduslov da se sudi za ratni zločin i kršenja međunarodnog humanitarnog prava jeste da su djela počinjena za vrijeme rata, ratnog stanja, oružanog sukoba ili okupacije, a od prvog do četvrtog aprila nije bio oružani sukob koga međunarodno krivično pravo inkriminiše kao oružani sukob podoban da se predmetni događaj okvalifikuje kao ratni zločin nego samo kao klasično krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. KZ SR BiH u kom slučaju je došlo do relativne zastare. Takođe je isticao da u optužnici nedostaje vrijeme, mjesto i način izvršenja djela, da optužnica sadrži praznine, da je optuženi imao namjeru da oštećenu porodicu skloni jer je vidio da ulicom prolaze ljudi sa fantomkama, a B. da odvede u bolnicu, pa s toga nema umišljaja kod njega jer je imao dobru namjeru, te da indicije nisu dovoljne za donošenje osuđujuće presude. Odbrana je izvela dokaz saslušanjem svjedoka G.Ž.i Z. M..

          Odlučujući o osnovanosti navoda i tvrdnji optužbe i odbrane, nakon analize svih dokaza (izvedenih tokom dokaznog postupka) pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sud je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:

          Po optužnici proizlazi da je optuženi kršeći pravila međunarodnog prava, sadržane u članovima 3. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata ili oružanog sukoba, od 12. avgusta 1949. godine i suprotno članu 13. stav 2. a u vezi sa članom 4. stav 2. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 08.06.1977. g, za vrijeme oružanog sukoba koji se odvijao na prostoru BiH od početka aprila 1992. g do 21.12.1995. g između organizovanih oružanih snaga Vojske Republike Srpske s jedne strane i Armije BiH i HVO sa druge strane, kao pripadnik Stanice javne bezbjednosti B.zajedno sa njemu poznatim NN licem, svjesno i voljno učestvovao u ubistvu lica bošnjačke nacionalnosti koji nisu pripadali nijednoj vojnoj formaciji, niti su učestvovali u oružanim operacijama na način da je ujutro 2. aprila 1992. g ili približno tom datumu, zajedno sa još jednim njemu poznatim policajcem, naoružan i obučen u službenu uniformu sa službenim policijskim vozilom, došao pred porodičnu kuću porodice D. u ul. O.Ž., sada L.K., u blizini sadašnje zgrade RTV ..., grad B., a zatim iz kuće izveo D.R., D. S., D. B. i D. B., nakog čega ih je službenim vozilom odvezao na optuženom poznatu lokaciju, gdje ih je zajedno sa jednim njemu poznatim licem, lišio života na njemu poznat način, da bi tokom 2004. g tijelo oštećenog D. S.bilo ekshumirano u S.M., da bi nakon identifikacije bilo ukopano na groblju ,,Brčanska malta“ u B., dok za ostala tri lica posmrtni ostaci nisu pronađeni, dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba je zajedno sa još jednim licem lišio života četiri civilna lica, čime je izvršio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ.

          Optužba je tvrdila da će ovako činjenično stanje potvrditi iskazima oštećenih, te iskazima svjedoka i materijalnim dokazima u spisu, ali sud smatra da provedenim dokazima nije dokazala da je optuženi počinio navedeno krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

          Uvidom u materijalne dokaze u spisu, po ocjeni ovog suda nesporno je utvrđeno,  da je optuženi u to vrijeme bio pripadnik Stanice javne bezbjednosti B. a  što je utvrđeno iskazima oštećenih i svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, i da su oštećeni bili civili, i oni su kao pripadnici druge nacionalnosti imali status zaštićenih lica u smislu člana 3. IV-te Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, što niko nije sporio od stranaka u toku postupka.

          Iz iskaza oštećene D.S. datog na glavnom pretresu slijedi da je prije kritičnog događaja živjela u ulici 27. marta u B., a da su imali i kuću u ulici O. Ž. (sadašnja L.K., u blizini RTV....) u koju su kada je počela pucnjava prešli svi ali su samo prenoćili u njoj, i to svjedok, tri snaje sa djecom, dva brata S.i B., otac i majka, a brat D. B. nije bio tu, bio je ranjen i sutradan ujutro ga je kući dovezao oko pola 8 komšija R., a nakon pola sata došao je i optuženi bijelim Golfom sa rotacijom i bio je šofer, ali ona nije vidjela da li je bio u civilu ili uniformi, da je kuća bila na oko 250 m od ulazne kapije i da su svi bili u kući, a otac u dvorištu kada mu je optuženi rekao da izađu i njena braća B.i S. koji su i izašli, a potom i svi ostali iz kuće za njima, pa je optuženi rekao da pođu svi nakon čega su sjeli u auto bijeli Golf koje se nalazilo na ulici. Potom je izjavila da su sve četvorica sjeli pozadi, a optuženi i vozač su naprijed bili, svjedok se nalazila na 40-50 m, da je sutradan  majka u SUP-u našla optuženog i pitala ga gdje ih je odveo, a on joj je rekao da su ih kod Omladinskog doma A. ljudi preuzeli od njega. Dalje je potvrdila da je brat D.S identifikovan u S.M., pa je prebačen u V. odakle je prevežen u B. gdje je i sahranjen, a da za oca i druga dva brata ništa ne zna, da se još uvijek traže. Na upit odbrane izjavila je da su otac i tri brata proglašeni za mrtve i dobijene su smrtovnice za njih, te da je izvjesni M. iz D.u P. posmatrao kombi u kome su ubijeni dovezeni i zapaljeni i koji je prepoznao njenog ubijenog oca i dva brata, da je nakon saznanja za to pokušala da ode tamo ali da su ih A. ljudi spriječili. Na predočenu izjavu od 26.08.2011. g. datoj u Državnoj agenciji SIP-a od strane odbrane (odbrana istu nije uložila kao materijalni dokaz tvrdeći da se iskazi na pretresu i u istrazi ne razlikuju) potvrdila je da nije čula razgovor između optuženog i oca R., da se oko kuće sporednim ulicama kretala nepoznata vojska sa fantomkama i maskama i izjavila da ne može reći da je optuženi ubio njenog oca i braću, ali da ih je odveo, te da je otac sa sobom u jakni imao novca jer je radio sa devizama. Na upit suda pojasnila je da je auto bilo bijeli Golf II  kojim se dovezao optuženi i da je ostalo na ulici, na 50-60 m ispred dvorišta, malo desno parkirano, da je iz istog izašao optuženi  i ušao u njihovo dvorište, da su samo optuženog vidjeli, a drugo lice je ostalo u autu, da je optuženi bio u uniformi, da je došao na kapiju a otac je već bio u dvorištu i da su pričali nakon čega je otac došao do vrata kuće i zovnuo brata da izađe napolje, u tom momentu optuženi je stajao u dvorištu, pa su prema autu krenuli brat B., za njim brat S.i treći brat, pa je optuženi rekao da idu svi u auto i nakon toga je i otac otišao u auto. Žene su u dvorište izašle, nisu dolazile do kapije, optuženi nije rekao ništa u pogledu razloga dolaska, ona to nije čula, a da je imao namjeru da poveze njenog brata B. da se previje jer je bio ranjen u vrat od snajpera čula je od majke, da ona ne zna šta se po gradu dešavalo i da je bolnica bila pravo, a ne kod Omladinskog doma. Izjasnila se da krivično gonjenje ostavlja na odluku suda, a da naknadu štete ne traži. 

          Na okolnosti odvođenja oštećenog R. i sinova svjedočio je i svjedok Đ. P.koji je na glavnom pretresu izjavio da je do početka ratnih dejstava u Bijeljini 1992. g. živio u ulici O. Ž. u komšiluku R. i sinova, dijelila ih je jedna kuća, da je po R.došlo policijsko vozilo Zastava 101, u njemu su bila dva lica, vozač i suvozač, jedno uniformisano, (svjedok je bio u dvorištu u tom momentu i nije vidio kad su izlazili iz auta), da je vozilo stalo blizu R. kapije, da je prije dolaska tog vozila došao jedan od R. sinova povrijeđen u vrat i u zavoju, a posle toga su ulicom počeli da vršljaju neki momci u različitim uniformama čak i u uniformama JNA, da je bilo jutro i sunčan dan, da je uniformisano lice razgovaralo sa R., tekao je normalan razgovor, (njih 4-5 komšija su tu bili grupisani i posmatrali), posle su R. i tri sina sjeli na zadnje sjedište policijskog auta i otišli, primjene sile nije bilo niti je bilo nečeg nenormalnog, da je on predveče na molbu R. supruge sa još jednim čovjekom išao da provjeri gdje su joj sinovi i muž pa su otišli da provjere u prostorije SDS-a (čiji je bio član opštinskog odbora) ali im naoružano lice sa dugom cijevi pod maskom nije dalo ni prići, pa kad je pitao za R. i sinove dobio je odgovor ,,imate samo dvije varijante da se izgubite odavde za minut ili da budete tamo gdje su i oni“, to lice je govorilo ekavicu, maskiran, samo se oči vide. Potom je izjavio da je komšija S. G. zamoljen od drugog lica koje je došlo sa optuženim, neuniformisanog, da uđe u R. kuću da vidi da li nije neko ostao  (bila ih je prepuna kuća), a on se vratio za nepun minut konstatujući da nema nikog više u kući. Na predočenu zapisnik SIP-e od 28.04.2014. g. potvrdio je da su plavom „Zastavom 101“ došli policajac u policijskoj uniformi i čovjek u šarenoj maskirnoj uniformi i crnoj kapi naoružani automatskim oružjem, a taj u maskirnoj uniformi je razgledao okolo i njemu koji je bio zajedno sa L. S. i  S.G. naredio da dođu u dvorište R., u koje su ušli sve trojica, da su naredili da iz kuće izađe cijela R. porodica koja je izašla a onda je maskirni rekao da se uđe u kuću da bi se pregledala unutrašnjost kuće i da li neko ima oružja, da je maskirni R. i trojici sinova naredio da uđu u auto, da je R. zadnji ušao i pokušao nešto izvaditi iz džepa pantola da bi supruzi dao, ali da mu maskirni to nije dozvolio niti je Ž. dozvolio da priđe, da pretpostavlja da je drugo lice bio optuženi jer se radilo o aktivnom policajcu. Na upit odbrane potvrdio je da su u njegovom kraju bile pojačane aktivnosti ljudi sa fantomkama, da je komšija R. taksijem dovezao ranjenog R. sina te da ima saznanja da je isti učestvovao sa ,,Ćosom“ bokserom u neredima. Stranke nisu prigovarale iskazu ovog svjedoka, pa kako je idenitčno svjedočio na pretresu kao i u istrazi, sud je iskaz ovog svjedoka prihvatio kao tačan.

          Iz pročitane izjave na glavnom pretresu preminule oštećene D.Ž. (u spis uložen izvod iz MKU) datoj u SIP-a od 18.09.2008. g, slijedi da su 3. aprila 1992. g njen muž R. i tri sina odvedeni i ubijeni od strane srpske vojske i policije, da je već 1. ili 2. aprila 1992. g u B.počelo da se puca, pa se cijela porodica preselila u kuću blizu ... televizije, da je narednog jutra došao ranjeni B., a nakon pola sata oko pola 8 h u dvorište je došao optuženi kog je poznavala jer je dugo radio u SUP B., bio je u milicijskoj uniformi i pitao je gdje su joj sinovi, sa njim je bilo još jedno njoj nepoznato lice, a nakon što je rekla da su u kući na vrata je izašao njen muž i pitao ih šta trebaju, a optuženi je rekao da treba njihove sinove da ih nešto ispita, napomenula je da drugi milicioner nije izlazio iz auta, pa su sinovi izašli iz kuće i on im je rekao da pođu za njim da ih nešto ispita i vraća ih za pola sata, pa su svi sa ocem sjeli u auto i više ih nije vidjela, da je pokušavala saznati u narednih mjesec dana gdje su joj sinovi i muž, pa je od M. M. iz D. čula da ih je vidio mrtve u P. nedaleko od D., da je njena kćerka pokušala otići tamo ali joj A. nisu dali da priđe, da je par dana nakon toga otišla u SUP da se raspita za sinove i tad ju je optuženi odvukao u susjednu kancelariju i rekao ,,šuti umalo nisam i ja poginuo“ pa joj je ispričao da je navodno povezao B. do bolnice na previjanje rane i da su u centru grada sedmorica naoružanih ljudi sa maskama naredili da ispusti njene sinove i muža uz prijetnje da će pucati, pa su ti ljudi odveli njene sinove i muža, a optuženi ne zna ko su oni bili, da je slušala priče da su njeni sinovi viđeni na dan kad su odvedeni u zgradi kriznog štaba kod Muzeja i da su joj sina B. ubili u dvorištu Š. kafane koja se graničila sa zgradom kriznog štaba i muzeja. U dopuni zapisnika od 26.09.2011. g je izjavila da je prilikom odvođenja njen suprug kod sebe imao 75.000,00 njemačkih maraka, 24.000,00 šilinga i ne zna tačno koliko dinara, koje je imao u džepu plave somotne jakne koju je nosio kada je odveden.

          Svjedok T. M. je na glavnom pretresu izjavio da je sa optuženim radio, da je marta-aprila 1992. godine radio kao pomoćnik komandira u SJB Bijeljina, da je D. R. poznavao iz viđenja na pijaci, a njegove sinove možda iz viđenja, da je 31.og bio sve vrijeme u stanici B. i ostao sa još 7-8 milicionara do 3. aprila 1992. g. kad im je došla u pomoć rezervna stanica milicije iz M. i rastjerala građane muslimanske nacionalnosti koji su ih opkolili pokušavajući da zauzmu SUP. U to vrijeme optuženi sa njim nije bio, da 1.-2. aprila niko nije došao u policijsku stanicu, da niko tad nije privođen, da je tamo on bio jedini pretpostavljeni i nikome nije rekao da ide nekog da dovodi jer ga nije imao gdje dovesti budući da je bilo samo njih sedmorica osmorica tih tri dana, da je optuženi možda posle došao, nakon dolaska rezervne stanice iz M., ali da on to ne zna jer nije bio u dežurani sve vrijeme, da je optuženom do 1. aprila nadređeni bio komandir H.O.. Potom je izjavio da je čuo da su mnogi radnici milicije, ali i drugi građani pomagali muslimanima oko prelaska preko granice ili na neki drugi način kao što su i muslimani kad su blokirali grad pružali pomoć pojedinim ljudima, da su imali barikadu koliko je on čuo, kod bolnice pa su puštali neke Srbe da odu u bolnicu, te da je čuo da je optuženi izašao D. da pomogne. Branilac optuženog je svjedoku predočio imena četiri policajca koji stanuju u ulici O. Ž. (sada L. K., prema .... televiziji), a koji se tada nisu javili na posao i svjedok je to potvrdio kao i da je bila potreba da se ode po njih jer je falilo ljudi za obezbjeđivanje zgrade, te da dozvoljava mogućnost da je optuženi dobio od dežurnog zadatak da ode po njih da pomognu u obezbjeđenju, a što bi moglo biti 3. aprila kad je i deblokirana stanica i završeno je sve u smislu smirivanja situacije u B., nakon čega grad živi normalno, da je tada jedino kao legalna sila postojala JNA koja je bila u kasarni i da se sukob odnosno incident desio između građana muslimanske nacionalnosti koji su bili u kafiću „Istanbul“ i srpske u kafiću „Semberija“, da je samo 31-og bio taj sukob u Semberiji a da ista nije bila  zoni borbenih dejstava.

          Svjedok S. S. izjavio je na glavnom pretresu da je krajem marta 1992. g. bio penzionisani policajac ali povremeno angažovan da dežura u stanici, da je R. poznavao i bio u dobrim odnosima s njim, a znao je i jednog sina, da kritičnog događaja nije bio u B. a za isti je nakon godinu dana saznao, kada je čuo pogovaranje da su R. i sinovi bili u autu optuženog, da ih je povezao negdje i da ih je u gradu na trgu, neko iz paravojnih jedinica oteo iz kola. Na upit odbrane pojasnio je da mu je sam optuženi rekao u pogledu kritičnog događaja da se u tom kraju zatekao tražeći rezervne policajce, da je vidio pred R. kućom masu naroda i da su u jednom momentu R. i sinovi istrčali u kola, on ih je povezao ne znajući gdje će, htio je u bolnicu ali su ga tamo zaustavile barikade pa je pošao u B., ali su ga na trgu neki sa kapuljačom oteli uz riječi, ,,majku ti srpsku, to voziš muslimane“. Izjavio je da on nije imao nezvaničnih informacija o sudbini oštećenih i da ne vjeruje da ih je pobio optuženi jer ga poznaje. Stranke nisu imale prigovor na iskaz svjedoka.

          Svjedok P.J. je na glavnom pretresu izjavio da je kritičnog događaja bio načelnik SJB B., da su oružani incidenti u B. počeli u noći između 31.03. i 1. aprila kada je po dolasku u SJB odmah naredio da se okupe svi raspoloživi ljudi koji rade u policiji jer su se već čuli pucnji u gradu, pojavile se neke neformalne grupe, da je na sastanku prisutnima saopštio da će od tog momenta službu davati u zgradi SJB i da je zabranjeno svakome da izlazi i uključuje u sukobe koji su u narednim danima eskalirali, da policija u B. nikada nije učestvovala u ratnim dejstvima, da oko policijske stanice nije postojao obruč nego su grupe ljudi tumarale gradom zbog svojih internih sukoba, a da policajci zbog njegove naredbe nisu izlazili iz stanice. Dalje je izjavio da je za predmetni događaj saznao posredno, prišao mu je optuženi i rekao mu da je pogriješio, desilo mu se da nije ispoštovao njegovu naredbu da se ne izlazi, ali da je on izašao po nalogu dežurnog iz SJB sa zadatkom da provjeri zašto mnogi policajci nisu došli na posao, pa mu je optuženi ispričao da je sa jednim licem krenuo u jedan dio grada, ulica O.Ž. gdje je stanovalo nekoliko policajaca, da obiđe zašto ih nema, pa je u jednom sporednoj ulici vidio neku gužvu, maskirane ljude sa fantomkama kao i neki broj civila, da je zaustavio policijsko vozilo obilježeno plavo bijelom bojom da vidi o čemu se radi, pa je u tom momentu, kako mu je optuzeni ispričao prije 30 godina, u njegova kola uletio R. koji je bio saradnik njegov u smislu policijske saradnje zamolivši da ga spase, da ga negdje vozi jer mu je sin povrijeđen, a potom su za R. uletila u auto još trojica muškaraca, jedan sa zavojem na vratu i ranom koja krvari, pa ga je optuženi povezao prema bolnici ali je zaustavljen od jedne od tih grupa i vraćen je pa je krenuo ulicom od suda prema opštini kada mu je R. rekao da vozi van B., u B. ili prema A., pa je optuženi tu i krenuo ali je zaustavljen ispred Omladinskog doma od strane grupe slične ovoj koja ga je zaustavila prema bolnici, slično obučena sa dugim naoružanjem na gotovs mu naredila da svi izađu iz auta, preuzela je ovu četvoricu iz auta i odvela ih u pravcu zgrade starog urbanizma gdje je tada bilo sjedište SDS-a (te zgrade nema, ali danas je tu banka preko puta Doma kulture), da je optuženi krenuo u tu zgradu da vidi šta je s njima ali je od prisutnih u zgradi pripadnika te grupe brutalno i grubo vraćen nazad sa riječima ,,možeš i ti proći kao i oni ako budeš uporan da ostaneš ovdje“ nakon čega se on vratio u stanicu policije, svjedoka nije izvjestio tada o tome nego tek krajem aprila 1992.g. Na pitanje odbrane izjavio je da je sa optuženim kritičnog događaja suvozač bio R. E. zvani E. iz P., koji je bio zadužen za materijalno tehnička sredstva, ali nije bio policajac, da su glasine bile da su ubistvo R. i sinova učinili pripadnici jedne od ovih grupa djelimično stacionirane u urbanizmu u SDS-u. Pojasnio je da je optuženi po nalogu dežurnog, uniformisanog pretpostavljenog izašao iz stanice, a ne direktno od svjedoka. tužilac je prigovarao iskazu ovog svjedoka koji je u suprotnosti sa dokazima optužbe.

          Svjedok T. D. je na glavnom pretresu izjavio da je početkom aprila 1992. godine u B.radio kao voditelj u radio B. u A. ulici, da pokojnog R. nije poznavao ali jeste likom sinove njegove B. i B., trećeg nije, da o njihovom odvođenju ne zna ništa, da je četvrti ili peti dan posle pucanja u prostoru između A. ulice i ulice Patrijarha P. u dvorištu nekom sa drvećem vidio dva mrtva čovjeka A. i B., prepoznao ih je sa kuglanja, dok trećeg brata i oca nije, da su ljudi koji su dežurali u Radio B. bili u uniformama iz A. jedinice sa ekavskim govorom, niko od pripadnika te grupe nije bio iz B., niti su sukobi prerasli u rat ili međunarodni sukob, sve se završilo kao incident. Stranke nisu prigovarale iskazu ovog svjedoka i sud ga je prihvatio kao tačan.

          Svjedoci F.N. i F. A., oba svjedoka preminula, (utvrđeno dostavljenim izvodima iz MKU), su imala posredna saznanja o smrti D.R.i sinova koja su stekli traganjem za njihovim nestalim sinom A. Iz pročitane izjave preminulog svjedoka N. F. datoj u SIP-a od 02.09.2011. g, slijedi da je od svjedoka D.T. saznala da je isti, budući da je novinar imao slobodu kretanja po gradu, kada je iz radio stanice krenuo prečicom kroz dvorište osnovne škole ,,F. J.“ i došao do dvorišta Z. A. zv. Duda, čije se dvorište graniči sa Š.kafićem, ugledao tri beživotna tijela, od kojih je jedno ubijeni B., drugo njen sin A. i treće nepoznatog mu identiteta. Iz pročitane izjave preminulog svjedoka F. A. datoj u SIP-a od 01.09.2011. g, slijedi da je od S. T. i još jednog T. kom ne zna prezime, oba iz A., saznao da su oni u P. kod B. na jednoj njivi pronašli beživotna tijela D.R. i njegova dva sina, da je saznao njegov sin A. od strane A. doveden pred Š. kafanu, a ubijen u dvorištu Z. A.u kom je svjedok T. prepoznao beživotno tijelo B.koji je imao zavoj oko vrata i potvrdio navode svjedoka N. o prepoznavanju beživotnih tijela u dvorištu Z. A.zv. Duda kod Š.kafića od strane D.T.. Sud je ove dokaze prihvatio.

          Svjedok S. T. je pozvan od strane optužbe da na glavnom pretresu svjedoči na okolnosti pronalaska tijela na području A. no isti nije imao nikakva saznanja o tome.

          Svjedok odbrane G. Ž. je na glavnom pretresu izjavio da je u dobrim odnosima sa optuženim, da je u vrijeme aprilskih događaja u B. od 1. aprila radio u opštini,  da narednog dana od početka nereda nije mogao da dođe na posao jer su od D.do B. bile neke grupe koje nikoga nisu puštali, da je posle par dana normalizovana situacija i mogao je ići na posao, pa je na putu za posao 10-ak metara od ulaza u zgradu suda stao, tu je bila grupa ljudi, moglo se proći ali je vidio da u opštinu neće moći da uđe, prekoputa Omladinskog doma na ostrvcetu je bilo borno vozilo trocjevac i ljude sa fantomkama koji kraj istog stoje, pričaju ekavski, potom se pojavljuje policijsko auto koje vozi optuženi sa još jednom osobom koja je naprijed sjedila, R. E. zv. E. njegov školski drug nosio je maskirnu jaknu, prišao je kolima i vidio je da pozadi neko sjedio, R.je otvorio prozor i kratko su pričali, pa produžili kolima dalje. Prije toga je pitao optuženog gdje će, a on mu kaže u Bukreš, pa kad je auto trebalo da skrene desno da nastavi dalje prema Bukrešu onda su ovi maskirani izašli, izašao je i optuženi iz kola, vidi nije dobra situacija za njega, vratili su ga u kola i on je skrenuo desno tamo ali šta se dalje dešavalo svjedok nije mogao da vidi. Misli da su te ljude izveli, ne zna gdje su ih vodili, čuo je kasnije svašta, mislio je da će optuženi dobiti batine i čuo je psovke na račun policije na ekavskom. Na upit odbrane da li mu je optuženi govorio šta su uradili ti maskirani i da li su mu oteli ljude odgovorio je da zna kada je optuženi izbačen iz kola da su njih odveli prema parku, kasnije je čuo, ali nije vidio, da su odvedeni preko puta starog SDK-a poreskog (urbanizma). Na upit tužioca pojasnio je da ponovo počeo u opštini da radi četiri dana nakon izbijanja pucnjave po B., mogao je ući u opštinu 4-5 dana da li je to bio petak ili subota ne zna, a čini mu se da je bio ponedjeljak kad su počeli neredi, te na upit da li je vidio kada su lica koja je optuženi vozio od njega oteta izjavio je da se sjeća da je jedan imao zavoj na glavi, jasno se vidjela krv, te da možda nije ni gledao u tom momentu kada su oni izvedeni odnosno izbačeni. Optužba je prigovarala iskazu ovog svjedoka.

          Svjedok odbrane Z.M., u dobrim odnosima sa optuženim, na glavnom pretresu opisuje događaj da se tog dana parkirao i stao kod današnje gradske kafane i posmatrao na trotoaru, vidio je na platou između Omladinskog doma i suda trocjevac ili jednocjevac, vojno vozilo, i uniformisana lica sa fantomkama na licu, od pravca nebodera stizalo je policijsko vozilo, pa kad su došli naspram Omladinskog doma zaustavili su ga uniformisani i prepoznao je tada optuženog, bilo je neke galame, istjerali su iz vozila i ostale i pošli su tamo prema parku, prema zgradi gdje je urbanizam, optuženi je protestvovao, a oni su ga uz nepristojne psovke vratili, pa se on vratio do auta, potjerao ga i skrenuo u uličicu, zaustavio i otišao za njima prema toj zgradi i ušli su u zgradu, posle pola minute optuženog su izgurali iz te zgrade uz psovke, a od civila iz auta jednom je primetio zavoj oko vrata i oni su ostali u zgradi. Bilo je psovki i prijetnji da odstupi, da će ga likvidirati kada je prvi put protestvovao optuženi. Potvrdio je da je u vozilu bio i suvozač, ali ne zna ko je. Optužba je prigovarala iskazu ovog svjedoka.

          Iz zapisnika od prepoznavanju lica pomoću fotografija od 26.09.2011. g, proizlazi da je oštećena D.Ž. među četiri ponuđena lica i permutacija njihovih redoslijeda u tri navrata prepoznala optuženog kao lice koje je odvelo njenog supruga i tri sina. Iz rješenja MUP RS br 08/1-120-02 od 17.01.1996. g. slijedi da je optuženi raspoređen na radnu obavezu policajac u PS B.-CJB B.sa 01.10.1994. g, iz rješenja MUP RS br. 4037 od 12.02.1993. g. slijedi da je optuženi 01.01.1993.g. bio privremeno raspoređen na radno mjesto milicionar za pogranične poslove B., iz dopisa Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite od 09.04.2021. g. slijedi da je optuženi evidentiran kao pripadnik SJB pd 03.10.1994-24.04.1996.g, a što je nesporno i iz Izvještaja MUPa RS, CJB B. od 03.06.2016. g. U spis su uloženi i izvodi iz MKU za oštećene R. D., S., B.i B., a činjenica da je kritičnog događaja optuženi bio pripadnik SJB Bijeljina i smrti oštećenih nije ni dovođena u pitanje od strane stranaka u toku postupka.

          Po ocjeni suda optužba je provedenim dokazima dokazala činjenice da je optuženi bio pripadnik SJB u Bijeljini, da je sa još jednim njemu poznatim licem, odveo oštećenog D. R. i tri sina iz njegove kuće u jutarnjim satima oko 2. aprila 1992. godine i odvezao ih te da su oštećeni civili bošnjačke nacionalnosti što stranke nisu ni sporile.

          Provedenim dokazima na glavnom pretresu, a po ocjeni suda, optužba nije dokazala postojanje oružanog sukoba na području opštine B. 2.4.1992. godine niti je dokazala da je optuženi na njemu poznatu lokaciju odvezao oštećene i zajedno sa jednim njemu poznatim policajcem  lišio ih života na njemu poznat način.

          Iskaze svjedoka očevidaca čina odvođenja oštećenih (oštećene Ž. i S.te svjedok P.) koji se u najbitnijim segmentima podudaraju, osim u dijelu gdje postoje izvjesna odstupanja u iskazima, a koja mogu biti posljedica dugog proteka vremena od kritičnog događaja do dana davanja izjave (tip vozila kojim se optuženi dovezao, oštećene tvrde da je ,,drugo lice“ ostalo u autu, dok svjedok P. do detalja opisuje učešće drugog saizvršioca  nazivajući ga ,,maskirni“ u dvorištu oštećenih i naređenja da isti uđu u policijsko vozilo, a optuženog ne prepoznaje, no ne spori učešće u događaju i lica u policijskoj uniformi) sud je nesporno utvrdio, a što ni sama odbrana u krajnjem slučaju nije ni sporila, da je optuženi kao aktivni policajac u uniformi, došao sa još jednim licem policijskim vozilom pred porodičnu kuću D. R., te istim vozilom odvezao istog i trojicu njegovih sinova u pravcu o kom ovi svjedoci imaju samo posredna saznanja. Odvedene oštećene nakon toga više nikad nisu vidjeli. Sud je iz iskaza ovih svjedoka utvrdio da je odvoženju prethodio razgovor optuženog i R., a jedino je oštećena Ž. potvrdila da je razlog dolaska optuženog namjera da ispita njene sinove, što je sud prihvatio kao tačan iskaz. Prihvativši iskaze tih svjedoka sud nije poklonio povjerenje iskazima svjedoka S.S. i P. J. da su oštećeni R. i trojica sinova utrčali u auto optuženog da ih on spasi, pa ih je zbog toga povezao, jer su oštećena D. S. i Ž., kao i svjedok Đ. P. bili neposredni očevici čina odvođenja oštećenih i kao takvi mjerodavniji svjedoci od navedenih posrednih, koji su svoja saznanja stekli po kazivanju lično optuženog. Pored toga, nijedan od navedenih posrednih svjedoka, kao ni svjedok T. M. ne mogu potvrditi ko je i da li je uopšte izdao naredbu optuženom da se kritičnog dana uputi u ulicu O.Ž. gdje su stanovali i oštećeni, sa ciljem dovođenja policajaca u stanicu zbog manjka kadra radi obezbjeđivanja iste, ali su komandir PS i načelnik SJB su ostavili mogućnost da je dežurni iz SJB izdao takvu naredbu.

          Sud smatra da nema uzročne veze u radnjama optuženog sa smrću oštećenih, da nema nijednog materijalnog dokaza koji bi to potvrdio, niti iskaza ijednog svjedoka koji bi potvrdio činjenični opis radnje lišenja života oštećenih iz optužnice. Čak ni oštećena S. nije mogla tvrditi da je optuženi lišio života njenu braću i oca, niti je to tvrdila oštećena Ž.. Optuženi jeste odveo oštećene, službenim vozilom i u službenoj uniformi sa još jednim licem, pa je  sud sve sumnje riješio u korist optuženog  i prihvatio svjedočenje svjedoka G. Ž. koji je vidio policijsko vozilo da prolazi kraj zgrade suda gdje je u blizini stajao taj svjedok i da su prekoputa Omladinskog doma ljudi sa fantomkama stajali i presreli to auto u kom momentu je optuženi izašao iz kola, te svjedoka Z. M. koji je takođe vidio da kad je došlo policijsko vozilo naspram Omladinskog doma zaustavili su ga uniformisani, prepoznao je tada optuženog, bilo je neke galame, istjerali su iz vozila i ostale i pošli su tamo prema parku, zgradi urbanizma, optuženi je protestvovao, a oni su ga uz nepristojne psovke vratili do auta koje je on potom potjerao i skrenuo u uličicu, zaustavio auto i otišao za njima prema toj zgradi koji su ušli u istu a iz koje je posle pola minute optuženi izguran, a oštećeni su ostali u toj zgradi. To u velikoj mjeri potvrđuje i iskaz svjedoka Đ.P. koji je sa još jednim čovjekom išao u prostorije SDS-a da provjeri šta je sa R. i sinovima, ali im naoružano lice sa dugom cijevi pod maskom nije dalo ni prići, pa kad je pitao za R. i sinove dobio je odgovor ,,imate samo dvije varijante da se izgubite odavde za minut ili da budete tamo gdje su i oni“, (to lice je govorilo ekavicu, maskiran, samo se oči vide). Dakle, povezanost nestanka oštećenih sa navedenom zgradom, te pronalaska tijela koja je identifikovao svjedok T. u blizini te lokacije je nesumnjiva, (oštećena Ž.je takođe slušala priče da su joj sinovi viđeni na dan kad su odvedeni u zgradi kriznog štaba kod muzeja) međutim optuženi se nijednim provedenim dokazom nije mogao dovesti u vezu sa daljom sudbinom oštećenih i lišenjem života. Sud nije prihvatio tezu odbrane iz završne riječi o namjeri optuženog da oštećene skloni jer su u ulici bili ljudi u fantomkama ali je prihvatio dio iskaza svjedoka J.i S.a te utvrdio kao tačno da ih je vozio u bolnicu zbog ranjenog B., pa su zbog barikada morali da skrenu u ulicu prema opštini. Uz sve navedeno zaključak je suda da optužba nije dokazala da se optuženi na bilo koji način može dovesti u vezu sa lišavanjem života četvorice oštećenih. Sud optuženog na osnovu ovako izvedenih dokaza nije mogao oglasiti krivim za ovako teško djelo, jer činjenica da je optuženi odveo oštećene  sama za sebe ne predstavlja dokaz izvršenja ovako teškog djela.

          Za postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 stava 1. KZ SFRJ potrebno je da je ispunjeno kumulativno više uslova, a to je da je postojao oružani sukob, da se radi o žrtvama civilnog stanovništva, da je izvršilac aktivni pripadnik oružane formacije kao organizovane i da postoji uzročna veza između oružanog sukoba, civila, vojnog lica i posljedice, koja se u konkretnom slučaju ogleda u lišavanju života četiri lica bošnjačke nacionalnosti.

           Dakle, po ocjeni suda optužba nije dokazala da je postojao oružani sukob niti uzročno-posljedičnu vezu oružanog sukoba i krivičnih radnji djela koje se optuženom stavljaju na teret -  lišenje života četiri lica bošnjačke nacionalnosti (osim činjenice da su oštećeni civili i da su  bošnjačke nacionalnosti i da su lišeni života iako su samo posmrtni ostaci oštećenog Sulejmana pronađeni). Dakle nijednim iskazom svjedoka a ni materijalnim dokazom nije dokazano da je optuženi lišio života oštećene,  bez obzira što je imao faktičku vlast nad njima.

Kada bi se i prihvatili činjenični  navodi optužbe, po ocjeni suda moglo bi se raditi samo o drugom krivičnom djelu a ne o krivičnom djelu ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer to nije dokazano ni jednim iskazom svjedoka ni materijalnim dokazima, pa sud  nije ni mogao prihvatiti da je optuženi počinio ovo krivično djelo.

Polazeći od gore navedenog i načela in dubio pro reo, sud neku činjenicu može na osnovu ocjene dokaza smatrati utvrđenom, kada se na glavnom pretresu uvjerio na njeno postojanje i kad u tom pogledu nema više dilema, te da se pri tome sve činjenice koje su na štetu optuženog moraju sa sigurnošću utvrditi tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se kao da te činjenice i ne postoje. Sud je u konkretnom slučaju sve činjenice koje su u korist optuženog uzeo da postoje i sve sumnje riješio u korist optuženog. Kako se optužnica zasniva na svjedočenju oštećenih, te svjedoka P.Đ., T. M., S. S. i P.J. (ovi svjedoci potvrđuju samo da je optuženi sa još jednim  licem odveo oštećene ali ne i da ih je lišio života), a koji  navodi u činjeničnom opisu optužnice nisu potvrđen ni jednim materijalnim dokazom, a nije dokazano ni da je postojao oružani sukob na području opštine B. navedenog datuma u optužnici,  to  po ocjeni suda iskazi ovih svjedoka  koji kada se dovedu u vezi sa materijalnim dokazima ne potvrđuju da je optuženi oštećene lišio života čime bi se utvrdila direktna krivična odgovornost optuženog za ovako teško krivično djelo koje mu se stavlja na teret  optužnicom.

Cijeneći ovakvo utvrđeno činjenično stanje, te činjenicu da optužba nije dokazala postojanje oružanog sukoba i da je optuženi izvršio ovo krivično djelo kršeći pravila međunarodnog prava i to član 3.  IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata ili oružanog sukoba i člana 13. stav 2. u vezi sa članom 4. stava 2. Dopunskog protokola uz ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), niti je optužba dokazala  uzročno - posljedičnu vezu oružanog sukoba i radnje izvršenja koja se optuženom stavlja na teret, to je sud i donio oslobađajuću presudu.

 Kada se iskazi svih saslušanih svjedoka dovedu u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima u spisu, sud zaključuje da provedenim dokazima nije utvrđeno van razumne sumnje da je optuženi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, izvršio  lišenje života oštećenih kao saizvršilac, upravo zbog oružanog sukoba, pa je sud i donio oslobađajuću presudu. Okolnosti koje prate način izvršenja djela i okolnosti koje su mu neposredno prethodile, a koje su navedene u obrazloženju presude ne ukazuju na postojanje uzročne veze između oružanog sukoba, oštećenih kao civila, aktivnog policajca (optuženog) i posledice  tj. djela koje se optuženom stavlja na teret ( lišenje života četiri civila  tj. oštećenih).

          Cijeneći sve iskaze svih saslušanih svjedoka, te na osnovu analize svih tih iskaza, ovaj sud nalazi da optužba izvedenim dokazima nije dokazala da je optuženi počinio djelo za koje je optužen, odnosno na osnovu predočenih dokaza na glavnom pretresu, nema dokaza da je optuženi izvan razumne sumnje kriv za djelo koje mu  optužba stavlja na teret, iz kojih razloga je sud a na osnovu čl. 298. tač. v) ZKP-a  RS i oslobodio optuženog od optužbe,da je  počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZ SFRJ.

Optuženi  N. N. na osnovu člana 100. stav 1. i 101. Zakona o krivičnom postupku  RS oslobađa se dužnosti naknade troškova krivičnog postupka i isti padaju na teret budžetskih sredstava.  

          Oštećena D.S.,  sa imovinsko-pravnim zahtjevom se upućuje na parnicu u skladu sa članom 108. stava 3. Zakona o krivičnom postupku RS.

     Zapisničar,                                                                                           Predsjednik vijeća

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dozvoljena

je žalba Vrhovnom sudu RS Banja Luka u roku od

15 dana od dana prijema pismenog otpravka.

Žalba se podnosi putem ovoga suda u dovoljnom broju primjeraka.